( Svaka sličnost sa stvarnim događajima i osobama je slučajna!  op.ur.)

BOŽIĆNA  BAJKA

 LA  COMMEDIA  DEMONIA

 

 

            Godine gospodnje 2008, indikcije prve, dan uoči blagdana djevice iz Sirakuze, za vladanja Istvána Bradatog u Reliquiae reliquiarum Croatiae i markgrofa Ragno Aranea našom primorskom provincijom, ja Ivan sin Antunov, koji za sebe moram skrušeno priznati da se više volim baviti guščjim perom i pergamenom  negoli motikom, zabilježio sam današnji događaj, da se ne zaboravi i ostane potomcima na uspomenu.

Kao i u cijeloj grofoviji tako je i u našem gradiću Aquanzi u vrijeme Adventa bio običaj da se ljudi iskupljuju dobrim djelima za sve grijehe koje bi počinili tijekom godine. Aquanza je nekad bila bogat gradić, no otkad su prije dvadesetak godina zavladali Gvelfi, blještava kulisa je bila samo vanjski dojam. Grad, koji je još uvijek bio naoko najbogatiji u grofoviji, bio je kao i cijela grofovija  prezadužen i prijetio im je bankrot. Gradom je službeno vladala kneginja Bianca, a zapravo su prava vlast bili plemići iz udruge Gvelfa. Stvari su krenule nizbrdo kad su se Gvelfi zbog razno-raznih vlastitih interesa posvađali i podjelili na Bijele i Crne. Gibelini iz konkurentske stranke su bili bliže narodnim interesima, no kako nisu vladali velikim bogatstvima, već dva decenija nisu uspjevali preuzeti vlast.

U vrijeme Adventa strasti jednih i drugih bi se privremeno smirivale i ljudi bi nastojali da čiste savjesti dočekaju Božić. 

Aquanza je još iz vremena blagostanja bila gradić pun umjetnika, osobito slikara i literata.

Njhova udruga Mare nostrum, koja se nije bavila politikom, već samo umjetnošću odlučila je donirati vrijedna djela svojih članova za hvalevrijednu humanitarnu akciju kojom bi se pomoglo nekim mještanima koji su bili teško bolesni i u osobitim financijskim neprilikama. Kneginja Bianca podržala ih je u nakani. Kneginja, osim što je cijenila umjetnost, bila je mudra i zgodna vladarica i treba priznati, u tim okrutnim okolnostima stvarno je bila dobra srca, suosjećala je sa tuđom nesrećom.

   U taboru Gibelina, plemići su imali plan pripraviti domjenak sa zakuskom uoči Božića i malo se razveseliti u društvu svojih pristalica. No njihov vođa Pietro je ocjenio da u ovim teškim trenucima za grad i grofoviju ne priliči bančiti, već da se vrijeme Došašća obilježi nekim plemenitim činom, da umjetnici među njima dadu svoj doprinos likovnim ili literarnim djelom, da svi zajedno otkupe neki eksponat, a i sam je bio pozvan od kontesa Lele i Desire, koje su vodile umjetnike, da uveliča priredbu kazujući jedan svoj sonet. Svi su se rado složili.

        Došao je i današnji dan, dan velike humanitarne priredbe. Pozivi svim velikašima bili su odaslani, pripremljen je odličan zabavni program, pozvane su pjevačke klape, glumačke družine i trubaduri, a pripremljena je i prigodna zakuska. Uzvanici su počeli puniti palaču i svi su se osjećali puna srca, kako učesnici tako i uzvanici. No zanos i raspoloženje je ubrzo splasnulo kad se ustanovilo da je uzvanika tek nešto veći broj od samih učesnika priredbe. Pogotovo je iznenađenje bilo što među uzvanicima nije došao nitko od velikaša i plemića, već su to bili pretežno pripadnici nižih staleža, obrtnici i pučani, koji su iako šireg srca i mnogo pliće kese. No što je-tu je, priredba je započela, pjevači i trubaduri su otpjevali svoje numere, pjesnik je izrecitirao jedan prigodni, tužni sonet i aukcija je počela.

Tek nekoliko uzvanika je otkupilo umjetničke slike ili knjige, kneginja i vođa Gibelina su  također otkupili neki eksponat i svijet se pomalo razilazio. Samo je djevojčica Bea iz publike primjetila da su na zidnom raspelu iz Kristovog oka kliznule dvije kapi i upozorila majku, no ova je smatrala da je to kondenzirana para, jer je vani bilo studeno.

Kneginja je bila tužna i nesretna, a vidjelo se i po riječima koje jedna plemkinja rijetko rabi, da je bila strašno ljuta na svoje Gvelfe i ostale velikaše, tvrda srca, koji su tog prohladnog dana radije ostali u svojim dvorcima uz kamine, u društvu supruga ili priležnica.

       Istoga dana službeni kurir-dobošar Telal Ijass, kojega je službeno plaćao veliki grof Epeh, a koji je uvijek bio na usluzi Gvelfima i za to dobivao bakšiš, je po gradu i okolici raznosio vijest:“ Čuujteee i pooočujteee …….“.Istina o tvrdom srcu velikaša se nije smijela prešutjeti, nabrajao je poimence  učesnike hvalevrijedne akcije kao i onu nekolicinu kupaca likovnih eksponata, no svoju je plaću pred Gvelfima zaradio prešutjevši informaciju o učešću Gibelina i njihovog vođe u akciji. Samo budala bi mogla pred pučanima pohvaliti svoje političke konkurente, a kuditi svoje pristalice. On je zasluženo zaradio plaću pred Gvelfima, no da li je zaradio plaću pred Svevišnjim, nama pučanima ostala je tajna.

Preostaje samo da se zamislimo je li djevojčica Bea stvarno vidjela ono što ostali nisu mogli vidjeti, a što joj ni majka nije povjerovala, kao i da se prisjetimo Matejeva Evanđelja: ……neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica…….(Mt 6.3.).

                                                                            Aquanza, 12. 12. 2008.

 

 

 

 

N O V O G O D I Š NJ A   P R I Č A

P O N O Ć N I   B I N G O

                           Nebo je bilo pokriveno gustim , tamnim oblacima, koji su doplovili  sa zapadne, morske strane, studen je grizla za prste i čekalo se da se temperatura spusti samo za stupanj-dva i dohvati ništice pa da počne zimska snježna čarolija, koja je ipak i zimi rijetka u ovom srednjedalmatinskom gradu. Gradska uprava je potrošila dosta novca da bi svečano uresila grad, osobito se nije štedjelo na rasvjetnim efektima. Već petnaestak dana prije Božića kamioni"košare",sa radnicima komunalnih poduzeća su se uzmuvali gradom i u par dana sve kalete starog dijela grada, sva markantnija stabla i stupovi javne rasvjete glavnih prometnica bi već u sumrak zasjali u punom blještavilu. Vreva koja se osjećala još prije Božića ,nastavila se i narednih dana .Ljudi su rado izlazili u grad , premda su im džepovi većinom bili prazni , sa velikim zanimanjem bi buljili u raskošne izloge ,poneki bi nešto i kupili, a većina bi se na kraju zadovoljila vručim marunima kod pečenjara na Poljani. Danas je Silvestrovo, zadnji dan ove mršave godine , pa iako ni naredne neće sigurno biti bolje , svi će po običaju u društvu svečano dočekati Novu i barem se nekoliko sati ponadati da će kakvom čarolijom sreća i blagostanje pokucati i na njihova vrata. Gradska elita je već na skijanju u Cortini ďAmpezzo ili Madonni di Campiglio ,prva liga na Bjelolasici, Kupresu ili po hotelima sa pet zvjezdica, druga liga se sprema na doček Nove godine u lokalne hotele ,mlađarija na otvorenom po Docu a najveći dio puka je zbog objektivne ekonomske situacije namjerava ponoć dočekati u krugu najbližih u svom domu. Popodnevni sati su prolazili,vjetar se potpuno umirio, mrak se pomalo spuštao a svi automati javne rasvjete su napeto čekali da jačina dnevnog svjetla padne ispod pet luxa, pa da nas jednim "klikom" uvedu u čaroliju  iluminancije.

                Toni je danas ranije no obično došao kući s posla.Trebali su samo podignuti nekoliko ukrasnih rasvjetnih armatura koje je bacio sinoćnji jaki vjetar , a potom ih je gazda počastio pršutom, sirom i vinom i poželio dobar provod. U mnogočemu se smatrao sretnim mladićem.Visok,koštunjav i crnokos, bližio se tridesetima ,bio je dobra zdravlja , vojsku je odslužio, čak je bio u posljednjoj ratnoj akciji "Oluja", a što je najvažnije – imao je posao. Pošto mu je poduzeće propalo u raznim pretvorbama,tranzicijama i privatizacijama ,srećom, kao vrsni elektromonter ,nije dugo visio na zavodu za zapošljavanje. Promućurni vlasnik lokalnog  Elektro-Lux-Mix Centra osjetio je u njemu dobrog radnika, ponudio mu posao i nije se pokajao.Gazda je imao nos za ugovaranje dobrih poslova a bio je korektan prema svojim radnicima i plaća nikad nije kasnila, nisu ga uzalud, jedinog među poduzetnicima, sugrađani nazvali "Kapitalista dobrog srca". Toni je živio sa majkom udovicom koja se maksimalno brinula o njemu i nije osjećao da mu išta nedostaje. Osim…. , možda mu je ipak nešto nedostajalo. Često je radio prekovremeno ,da više zaradi , kući bi dolazio umoran i nije mu se dalo gubiti vrijeme sa društvom po kafićima. Nervirale su ga neke"šminkerice"oko kojih su se motali njegovi prijatelji ,kojima je bilo jedino važno kakva kola ili motor netko vozi, koju marku odjeće i obuće koja nosi i koje su bile zaokupljene mislima kako se što bolje provesti. Ipak ,dobro je znao što mu nedostaje. Shvatio je to prije dva mjeseca kad je plaćao račun u jednom supermarketu ,čekajući da mu vrati karticu sreo je pogled crnokose vitke djevojke za blagajnom i odonda bi mu srce uvjek zaigralo kad bi se sjetio nje . Više puta bi se ulovio da je dolazio bez posebne potrebe u taj supermarket , da bi kupio sapun , žilete ili neku sitnicu i bio bi strašno utučen kad ne bi pogodio njenu smjenu. Mjesec dana je prošlo dok je Toni , povučen po prirodi, prozborio s njom nekoliko riječi više od onog službenog :"Koliko dugujem ?", iako , dobro se vidjelo da ni ona nije ravnodušna prema njemu . Tek prije deset dana saznao je da se zove Milena i da nema mladića . Nije bio od velikih riječi. Smatrao je da pogled govori sve ali to je tako samo u filmu. Jučer je mislio da će mu srce iskočiti kad je osjetio priliku i skupio hrabrost da je upita gdje ide na doček Nove godine." Nisam nigdje planirala" odgovorila je Milena i pogledi im se sretoše." Imam dvije karte za doček u hotelu Jadran", hrabro slaže Toni , a noge su mu klecale i srce glasno udaralo dok je čekao odgovor na drugi dio svog pitanja:"Hoćeš li samnom na doček,pjevaju Vlađa i Mačak"?

                        Milena ,vitka crnokosa dvadesetpetogodišnjakinja,očiju kao dva ugljena , bila je djevojka iz pjesme.Pogađate iz koje.Mirisala je na jabuke, dizala se u pola šest, na posao je išla ranim jutarnjim autobusom i dok je često sanjiva u busu slušala pjesmu "Milena generacijo moja"prepoznavala bi sebe.Jedino ne bi priznavala ono:"Da smo se ranije sreli".Iako je uhvatila dvadesetpetu i bila na granici da je u susjedstvu pomalo smatraju starom curom, bila je sigurna u jedno- onog pravoga će tek sresti. Bila je uz tri brata jedina kći u starijih roditelja ,o kojima je i sada vodila brigu. Radila je već sedam godina u supermarketu, u skladištu ,na sortiranju artikala, na blagajni, sve što je trebalo, po desetak sati dnevno,obvezno  subotom, često i nedjeljom. Bivši poslovođa, sada vlasnik supermarketa joj se napadno udvarao i otkad ga je grubo otprašila pred kolegicama ,bila je u stalnoj nemilosti. Ipak,ništa joj nije bilo teško, voljela je život ,imala je nekoliko udvarača ali osjećala je da među njima nije onaj pravi. Otkad je Toni počeo češće dolaziti na njenu blagajnu život joj se učinio ljepšim.Iako je taj visoki momak bio škrt na riječima ,srce bi joj zaigralo i ostala bi u slatkom maštanju do slijedećeg susreta.Znala je da mora čekati da on skupi hrabrost,da bi njena inicijativa mogla sve pokvariti , toliko je ipak poznavala ljude i karaktere.Kad joj je jučer predložio da s njim dočeka Novu godinu shvatila je da je njezin Bingo broj izvučen pa je zamalo izgubila samokontrolu.Na informaciju da pjevaju Vlađa i Mačak nesmotreno je izlanula:"Pa zar oni još pjevaju, ja sam mislila da su u penziji."No brzo se ispravila:"Sjećam se da jako dobro pjevaju sentiš i da su zabavni, ali nisam ih odavno čula. Ako mi obećaš da ću ja platiti svoju kartu i da ćemo se vratiti  do tri sata –prihvaćam." Nije ni slutila kako je presretnom Toniju dala zadatak da se hitno dade u potragu za kartama.

                        Sat na zvoniku "Gospe vanka grada" otkucavao je osmi udarac dok ju je nestrpljivo čekao šetajući po Poljani.Nije imao previše iskustva sa ozbiljnim djevojkama poput Milene ,pa se pribojavao da bi mogla i ne doći. Osim toga nije se baš ugodno osjećao u tamnom odjelu ispod kaputa i kravatom oko vrata. Sreća da od maturalnog plesa više nije rastao i da je ostao jednako elegantan, pa je nakon deset godina izvadio iz naftalina potpuno novo odijelo koje mu je pristajalo kao manekenu.Kod devetog , posljednjeg udarca zvona ugleda jednu djevojku koja mu se približavala od pravca kazališta.Nije ju poznavao ,neka ljepotica koja kao da je sišla sa plakata za film" Sjaj u travi". Nije moguće ,pa to je ona ,njegova Milena. Nije ju u prvi trenutak uspio ni prepoznati. U dugoj lila-srebrenoj haljini od baršunaste svile ,za koju je kasnije saznao da ju je sama skrojila, istobojnim poluvisokim cipelicama, kratkim kaputićem i jednostavnom ali pristalom polukratkom frizurom, dok mu se graciozno približavala, privukla je poglede svih muških prolaznika. "Bog , jesi li me dugo čekao ?",zacvrkuta ona koketno i uhvati ga pod ruku."Baš sam stigao", slaže Toni ,dok su mu se u glavi mješali osjećaji zadovoljstva što je ova prekrasna djevojka izabrala njega i ljubomore zbog onih muških pogleda, koji nisu ostali neprimjećeni.

                        Hotelska dvorana se počela puniti ,ispijali su se aperitivi ,Vlađa i Mačak su ugađali svoje ugodne glasove, prebirući po gitari i pomalo zagrijavali posjetitelje , dok su njih dvoje ostavljali kapute u garderobi. Toniju nije bilo baš prijatno u tamnom odjelu ,pred tolikim svijetom, jedva je dočekao da sjednu za svoj sto. Čim su sjeli, posluženi su aperitivom a simpatična hostesa im je utrapila dvije srečke, čije će izvlačenje biti odmah po ponoći. Zahvaljujući sponzorima čija su se imena mogla vidjeti na plakatima po gradu, svaka srećka je bila dobitna.Najčešće su to bile sitnice poput češlja, šminke, CD-a,ulaznice za košarkašku utakmicu, ali bilo je i nekoliko lijepih nagrada kao komplet butelja Vinoplodovih kvalitetnih vina , drniški pršut i slično. Jedino je glavna nagrada tzv. Jack Pot bila tajna. To je trebalo biti iznenađenje hotelske kuće.

        Večer je postajala sve ugodnija ,osjećalo se to za svim stolovima, jela i pića su se smjenjivala , kao i glazbene numere popularnog dueta. Za nijhovim stolom se na preporuku Milene pijuckao čuveni primoštenski Babić ,očito je ona po iskustvu iz supermarketa , znala što vrijedi. Toni nije bio baš neki plesač, ali se u valceru i tangu dobro snalazio, ostalo mu je to još od priprema za maturalni ples dobro u sjećanju. Sreća da su Vlađa i Mačak preferirali sentiš – repertoar. Na plesnom podiju ih je zatekao njemu najdraži nekadašnji hit "Zbog jedne divne crne žene". Držeći njenu malenu šaku lijevom rukom ,dok su se njihali u blagom ritmu, Toni desnom rukom lagano privije Milenu uz svoje tijelo i stade je nježno i strastveno  ljubiti.

Nije se opirala već mu uzvrati na isti način. Najednom im je vrijeme stalo i nije ih bilo briga što će o tome misliti ostali plesni parovi ,koji su nasreću bili zauzeti sličnom rabotom.

     Ipak  vrijeme nije stalo i u stvarnost ih vrati gašenje svijetla , glazbeni tuš i međusobna čestitanja ostalih gostiju. Za stolom su nazdravili čašom šampanjca i dugo se zaljubljeno gledali bez riječi.  Nenaviknuti na ovakvu atmosferu i previše zagrijani oboje zaželiše izići na svježi zrak. Nevažno im je bilo izvlačenje zgoditaka, koje je upravo bilo u tijeku.

                         Izavšavši kroz predvorje i vjetrobran hotela odjednom ih zapljusne svježi zrak i novogodišnja čarolija. Krupne snježne pahulje su lepršale na laganom vjetru i već su zabijelile tlo, a u pozadini je ulična iluminacija žarko žutih natrijevih boja dopunjavala tu ljepotu." Dragi"- prošapta Milena,i stisne se uz njega ;"Ljubavi"-odvrati Toni, i dok je vjetar gutao njihove riječi, Toni je lagano privuče i njihove se usne stopiše. Iz dvorane se čuo veliki pljesak dok je hostesa čitala broj srećke za glavni zgoditak, no to njima više nije bilo važno. Oboje su znali, i dušom i tijelom osjećali , da se ovoga puta  pravi Jack Pot , onaj "I u dobru , i u zlu", dijeli na dva dijela i da su konačno njih dvoje ti sretni dobitnici .

 

 

 

 

B O Ž I Ć N A    P R I Č A

   O  R  I  J  E  N  T      E  X  P  R  E  S  S

                            Zubato prosinačko sunce virilo je, a hladni sjeverac fijukao kroz gole grane uličnog drvoreda, ulice su bile puste i prazne i tek bi poneki prolaznik ne osvrćući se, hitao toplom domu. Samo je jedan prosjak , bogalj bez lijeve noge, u odjeći koju je prala kiša, a sušilo sunce, sjedio  kao i obično na skalinama u zavjetrini, sa odloženim štakama pokraj sebe i okrenutim zgužvanim šeširom ispred sebe , u kojemu se nalazilo nekoliko metalnih novčića . Nitko od prolaznika ne pamti  da je ikad vidio papirnatu novčanicu u šeširu tog nesretnika . Malo tko je išta znao o njemu. Pojavio se dvije godine iza rata , pričalo se da je porijeklom iz nekog bosanskog sela  i da je stradao u eksploziji granate na sarajevskoj tržnici Markale . Bilo je zlobnika koji su tvrdili da je bio u četničkoj vojsci Radovana Karadžića i da se zove Đorđe Osmanović ,a bilo je i onih koji su se kleli da je viđen u mudžahedinima Alije Izetbegovića i da se zove Osman Đorđević.

Rijetkima je palo na pamet da je on obični siromašak, civilna žrtva rata u susjednoj državi i da je "trbuhom za kruhom" došao u ovaj dalmatinski gradić, gdje je prosjaku samo malo manje težak život nego u Bosni . Objesna djeca iz susjedne osnovne škole su mu dali nadimak Brzi Mujo , a kad su nakon nekoliko dana shvatili da se ni najmanje ne ljuti zbog toga  prozvali su ga Orijent Express. Pod tim imenom poznavao ga je svaki stanovnik gradića.

                              Stjepan je uzdignutog ovratnika, s torbom na leđima i rukama u džepovima kaputa  žurio kući. Danas je Badnjak i majka bi se zasigurno naljutila kad ne bi na vrijeme stigao kući, pogotovo stoga jer je na bakalar sa krompirima pozvala  ujnu i ujaka. Premda se u njihovoj kući štovalo blagdane i ukusno kuhalo , Stjepan ,iako već učenik osmog razreda ne pamti da je za Božić u njihovom domu bilo veselo. To mu je bilo potpuno razumljivo . Rodio se kao nedonošće od sedam mjeseci na Sv.Stjepana, drugog dana Božića 1991, po kome je i dobio ime. Bilo je to ratno vrijeme , bojišnica je bila veoma blizu gradu i majka se sa ostalim svijetom povremeno skrivala po skloništima, dok je otac ,kao branitelj, u uniformi Zbora Narodne Garde pretežno boravio na bojištu . Kako je neprijatelj često uznemiravao građane paljbom iz teškog oružja sa obližnje Gradine ,pala je naredba da se to brdo osvoji kad se najmanje nadaju , na badnju noć, i tako neprijatelj odbaci još desetak kilometara dalje, odakle ne bi imao dometa za napad na civilne ciljeve. Nakon brzog  iznenadnog napada brdo je bilo osvojeno, ali je njegov otac bio zle sudbine. Neoprezno se uspravio  , podigao ruke u zrak i dok je ushićen vikao:"Gotovo je, gotovo", smrtno ga je pogodio rafal neprijatelja u bijegu.

        Kad je sutradan, za vrijeme božićnog doručka stigla tragična vijest , majka je zanijemila , pala u nesvijest i završila u bolnici. Tako se dogodilo da je Stjepan ugledao svijet dva mjeseca ranije ,koja je preživio u inkubatoru . Sva sreća je bila da je bolnički agregat imao dovoljno nafte jer su prekidi napajanja električnom energijom iz mreže u to ratno vrijeme bili česti. To je bio osnovni  razlog da su svi Božići i svi njegovi rođendani obilježeni uz titravo svjetlo kandele,  svečano i dostojanstveno, ali bez osobitog veselja.

                              Majka mu je prije par tjedana, za Sv.Nikolu poklonila novčanicu od 50 kuna , tjedan dana kasnije , za Sv.Lucu još toliko mu je dao ujak ,i želio je, ako još nešto po običaju dobije za Božić i Novu Godinu, sam sebe obradovati novim " walkmanom" pa je promijenio dvije pedesetice u jednu novčanicu od sto kuna da ne bi slučajno nešto od toga potrošio prije vremena. Premda je rastao bez oca, osjećao se sigurnim i zaštićenim jer osim majčine ljubavi osjećao je i toplinu ujakove brige za njega.

                                 Iako se u velikoj žurbi nije osvrtao, Stjepanu već izdaleka zapne pogled za nesretnog beskućnika. Studen je stiskala sve jače i  bi mu žao prosjaka te zastane kraj njega :"Zašto ne pođete kući?" upita ga.  "Nisam od sinoć ništa jeo"-odgovori bogalj . Stjepan, koji se u mislima već radovao toplom domu i zajedničkom ručku sa ujakom, najednom osjeti nekakvu krivnju i nelagodu pred ovim čovjekom." Kako je svijet nepravedan" , pomisli on , on prema kojem se sudbina već jednom pokazala veoma nepravednom. Ruka mu je sama krenula u đžepić košulje, napipa onu skrivenu i nekoliko puta presavijenu novčanicu,jedinu koju je imao i spusti je u otrcani šešir.

"Pojedite nešto..Sretan Vam Božić!", tiho izusti Stjepan i krene dalje. Nije sačekao da vidi zahvalni pogled nesretnika ali je u hodu čuo nešto kao:"Alah selàmet" ili možda"Hristos ti dao", ili mu se to samo učinilo  jer se vjetar poigrao svojim hukom.

                     Poslije dobrog ručka od bakalara i čaše crnog vina, ostali su u toploj kuhinji u časkanju sa ujakom i ujnom, o prošlosti, o pokojnom ocu , o teškom življenju i planovima za budućnost, čekajući majčine fritule. Kasno navečer , dok je on završavao ukrašavanje božićnog drvca , majka je zapalila dvije kandele, jednu pod slikom bogorodice a drugu pod slikom pokojnog oca, dok joj je suza klizila niz lice. Po odlasku ujaka i ujne ,koji su se trebali spremiti za" ponoćku"  Stjepan zagrli majku , poželi joj "Laku noć"i ode u svoju sobu.

      Od očeve pogibije majka nije više išla u crkvu na Badnjak i Božić, nije mogla podnijeti  tužne i radosne emocije istovremeno.Tako je navikla i njega pa bi otišli tek na njegov rođendan.

    Ušavši u sobu, otvori na trenutak prozor, pogleda noćno nebo puno sjajnih zvijezda, osjeti beskraj Svemira i  najednom ga prožme snažan osjećaj da nije sam na svijetu. Vjetar se potpuno  smirio, čulo se lepršanje krila goluba koji je zakasnio za svojim jatom u potkrovlje , a jedna zvijezda repatica je proletjela nebom i nestala u daljini.

    Poslije molitve , prije no što je zaspao ,razmišljao je o tome što će poslije praznika napisati u školskoj zadaći iz vjeronauka ili hrvatskog jezika, obično bi dobili naslov :"Kako sam proveo blagdane" sa smjernicama da  opišu neko dobro djelo koje su napravili u te blage dane."Neka to ipak ostane moja mala tajna"-zaključi, jer nije bio sasvim siguran da bi baš svi pravilno razumjeli i protumačili njegov današnji doživljaj.

     Stjepan postupno utone u san i usne susret sa dragim likom sa zidne slike, svojim ocem , koji ga lagano podigne , poljubi u čelo i nježno privije na grudi. Iz obližnje crkve čulo se radosno pjevanje puka kršćanskog:"U to  vrime godišta". Mjesec je izvirio iza brda a tiha i sveta noć spustila se na gradić i svojim blagim i nježnim zagrljajem obuhvatila sve ljude dobre volje."