Anate Tomić: Krnjo se zove Jovan

Pokladni običaji dolaze nam iz velikih dubina ljudske povijesti, iz drevnih pretkršćanskih vremena kada su jednorozi trčali po šumama, a kućni duhovi spavali pod gredom, kada je čovjek bio preplašeni divljak, a priroda nerazumljiva i mračna. Dok maskirani spaljujemo krpenog demona koji je odgovoran za sve naše nesreće, nismo zaista u osnovi drugačiji od urođenika koji plešu oko iskeženog totema.

Kao i našim precima vjekovima prije nas, maske nam daju hrabrost da se obračunamo s dušmanima, a poznato vam je kako je čovjek hrabar kada krije identitet. Na internetskim forumima, na primjer, to se lijepo dade vidjeti. Usijane budale anonimno vrijeđaju i prijete nasiljem, svaki od njih glasniji i kuražniji nego da nastupa imenom i prezimenom. Tihe i plahe kukavice pretvaraju se u otresite i nagle siledžije kad ih nitko ne zna. Internetski su forumi upravo kao neki spomenici neznanim junacima.

Obijesno ruganje maškara slično je tome. Rulja bez lica otpusti kočnice, oslobodi se društvenih stega i preda nagonima, jednom u godini slobodno digne glas protiv nepravde i ugnjetavanja i radosno zapali princa karnevala, krnju, lutku načinjenu od drva, željeza, slame, tkanine i frustracija. Ta lutka, ovisno o prigodi i vremenu, mijenja obličje. Krnjo može predstavljati bolest ili neimaštinu, kriminal ili inflaciju, može biti predsjednik, gradonačelnik, ministar ili biskup, a u Vodicama kod Šibenika već se tradicionalno, unatrag dva desetljeća, zove Jovan.

Ime je uvijek Jovan, a prezime mu, već prema političkim prilikama, lokalni obješenjaci mijenjaju.

Na početku, 1990., zvao se Jovan Pripredalo, a u kasnijim, ratnim godinama u njegovu se liku ismijavao Slobodan Milošević, lord David Owen i generalni tajnik Ujedinjenih naroda Boutros Boutros Ghali. Kada su ga zapalili 2001., arhetipski neprijatelj Vodičana, imenom jasno označen Srbinom, prezivao se Mesopusić, a ne moramo vam specijalno objašnjavati što je to imalo značiti. Prepoznajete satiričku oštricu, maškare su plakale od smijeha. Suze su im ispirale smeđu kremu za cipele kojom su se namrčili da liče na Arape.

Kurve i kauboji, klaunovi, bolničarke, Meksikanci pod sombrerima i Vikinzi pod kacigama s rogovima, faraoni i kraljice, vještice, đavli, anđeli, časne sestre i popovi, mlado i staro, zdravo i kljasto, trijezno i pijano, sve u Vodicama raspomamljeno pleše dok oganj proždire Jovana. Dušu im ogrije kada od Srbina ostane samo čađava željezna konstrukcija i bura put Prvića odnese dim u kojem su sve njihove nevolje i strahovi. Duh je nečisti tada otjeran iz mjesta, ili barem tako Vodičani misle. Na drugoj strani, ja bih rekao da je on upravo u tim trenucima zlo među njima snažnije i žilavije nego je prije bilo.

Slučaj vodičkog krnje Jovana otkriva nam moralnu bijedu i političku zapuštenost što vladaju u našim nesretnim palankama. Dvadeset godina oni na rivi spaljuju tu lutku, a da im nijednom dosad nije palo na pamet kako je to užasno. Nitko od maškara nije pomislio da je sramotno i nekršćanski praviti strašila od ljudi druge vjere i nacionalnosti.

Od Poklada je, istina, suvišno tražiti da budu politički korektne, riječ je o pučkoj fešti koja je u svojoj naravi necivilizirana, bezobrazna i divlja. Maškare su uvijek rulja i ne bi valjalo da je drugačije. Ipak, zaprepašćuje ustrajnost da je baš Srbin uvijek neprijatelj, i još u mjestu s beznačajnom, marginalnom srpskom zajednicom od tek dvadesetak duša. Što bi tako malena i neutjecajna skupina mogla loše učiniti da uvijek u ovo doba glavom mora platiti jedan njezin imaginarni sunarodnjak? Očekivao bi da u Vodicama zapale lutku gradonačelnika koji je zeznuo prostorni plan, ili da se obračunaju s komunalnim službenikom koji je zatvorio piceriju, da krnje bude pokvareni ministar, lažljivi premijer, podmićeni liječnik, škrti turist, bankar koji ovrhom građanima oduzima automobile...

Bezbroj je nesreća s kojima Vodičani žive, upravo kao i svi drugi, ali za njih nisu krivi nikakvi Srbi, jer Srbi, već neko vrijeme, nisu ni premijeri, ni ministri, ni bankari, ni o čemu bitnome ne odlučuju, nema ih gotovo nigdje. Nema srpskog zloduha kojeg treba otjerati praznovjericama. On je otjeran iz Hrvatske, sjećate se, na traktorima još prije petnaest godina. Jedinu štetu, sam sebi, otad čini još samo slaboumni narod, koji ponosno čuva okamenjeni bijes na nepostojeće dušmane. Samozadovoljni u svome političkom neolitiku, zadrti i zaostali idioti mržnjom truju i sebe i svoju djecu.

Zaista, vodičke maškare u kolu oko zapaljenog krnje Srbina nisu ni mudrije ni naprednije od Indijanaca što misle da je olujni vjetar izraz gnjeva Velikog Duha, kojega se može umiriti samo bizonovim crijevima i džigericom.

Narodnu neukost ne možeš dovoljno podcijeniti. Kradu im i lažu, prca ih tko stigne, političari, općinski činovnici, poslodavci, policija i suci, a oni se ne mogu sjetiti nikoga drugoga da bi mogao biti kriv osim nekog izmišljenog Jovana. I još se hvale. To je, kažu, naša tradicija.

Ima u jednom filmu Hrvoja Hribara prekrasna scena. Ivo Gregurević s kolutom tariguza uporno odlazi u nahereni, drveni poljski zahod u dvorištu, premda u kući ima ugodniju i čišću keramičku školjku s vodenim ispiranjem, a kada ga upitaju zašto to čini, nabusito odgovara:

“Ima ih među nama koji se ne srame svoga.”

Upravo jednaku stvar su s krnjom Jovanom učinili u Vodicama. Zadovoljno se tuku u prsi zbog svoje primitivnosti, ponosno ističu dugovječnost vlastite vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Baš kao i Hribarov junak, napravili su tradiciju od govna. Zaista, mogli bi u Vodicama veliku nuždu obavljati pod smokvom iza kuće. Pa i to im je, napokon, nekakva tradicija. Stotinama godina njihovi su stari to činili.

Ali, eto, kad je o njihovoj stražnjici riječ, bez problema su se odrekli svoga.

http://www.jutarnji.hr/krnjo-se-zove-jovan/557544/