Slobodna: Vodičani poručuju - Svi smo mi JOVAN

Vodice - Uz ples mažoretkinja, zvuke limene glazbe, mimohod maštovitih grupnih maski predvođenih Avatarima, Škotima, profundanim vodiškim turizmom, poskakivanjem pitura Skladgradnje... šušur i strku koju nije omela ni uporna kiša, Vodičani su i ove godine na pokladnoj svečanosti spalili najvećeg krivca za sva zla što su obilježila prošlu godinu, bilo na nacionalnoj, ili na lokalnoj razini.

Korpulentnoj lutki s prepoznatljivim pljačkaškim povezom na očima koja se ustobočila na pozamašnoj vreći žita pokladni je senat predvođen pokladnom gradonačelnicom Tatjanom Roca ove godine nadjenio ime Jamilo te utjelovljenje zla i nevolje osudio na najtežu kaznu - spaljivanje! Prezime svakogodišnjeg negativca već je u Vodicama dobro znano: Jovan.
“Ajme meni, nije mi dobro”

I cijeli bi se događaj činio karnevalski zaigranim da se zbog tog prezimena nad Poljanu, jedan od gradskih trgova, uz tmurne i kišovite, nije u utorak nadvio oblak gorčine i bijesa Vodičana što je nakon desetljeća Jovanova fašničkog kažnjavanja taj običaj tek sada u dijelu medija okvalificiran iživljavanjem nad etničkom manjinom koju to ime simbolizira.

U toj, prema novinarima negativno nabijenoj atmosferi, dok je u pozadini dugo vremena bezuspješno potpaljivan Jovan, a iz zvučnika grmjeli stihovi sve popularnije uspješnice “Ajme meni, nije mi dobro....”, činilo se da golim rukama vadimo kestenje iz žeravice, pokušavajući dobiti mišljenje običnog puka o “slučaju Jovan”.

Za izjave uvijek spremni lokalni političari, gradski dužnosnici i osobe iz javnog života kao da su nestali u gustom dimu napokon spaljenog Jamila Jovana. Nikoga od njih nigdje u blizini. A one koje smo upitali bili su ili “bez komentara” ili “bez slikivanja i imena i prezimena jer sigurno nećete napisati ono što ćemo reći...”

Jedan od nekolicine potonjih, tako, optužio je medije za izmišljanje skandala, sve kako bi naštetili, ne samo Vodičanima, već cijelom hrvatskom narodu. - Sada kada smo se približili ulasku Hrvatske u Europsku uniju trebalo je po svaku cijenu izmisliti neku šokantnu aferu da bi oni u Bruxellesu shvatili da smo zapravo još uvijek fašisti. I onda su se sitili vodiškog Jovana.

A di su bili osandeset godin, ako ne osandeset, onda, ajmo reć zadnjih deset-petnajst! Biće im se nije probudila svist o vodiškom zločinu nad Jovanon, a priko njega i srpskom narodu. Tribalo je vrimena da evoluiraju u moralne i novinarske veličine, da narod nauče koliko smo genocidni. Ajde, moja ćerce... neš ti ovo napisat! - ispalio je naš sugovornik dok su se ostali razmicali ispred nas ili hvatali u kolo “vodiške seljančice”.

Jedino pred kamerom i perom nisu pobjegli članovi Pokladnog senata Vodica, od kojih su neki zadnjih dana na svojoj koži zbog Jovana osjetili oštrinu novinarskog pera. Među njima i pokladna gradonačelnica Tatjana Roca, rođena Senjanka, predsjednica Kulturne udruge “Vodiške perlice” i, iako samo vodiška nevista, čuvarica vodiških običaja i užanci.
Uvrijeđeni smo, ali praštamo

- Zatečena sam cijelom situacijom, pisanjem novina i portala. Ne znam o čemu to javni dušebrižnici govore... o kakvoj nacionalnoj netrpeljivosti, o kakvom govoru mržnje kroz simboliku spaljivanja pokladne lutke. Mi ne poznajemo takav rječnik i ne pristajemo na takve etikete. Samo njegujemo stare vodiške užance, običaje naših starih.
A taj Jovan se u Vodicama u pokladnim svetkovinama spaljivao zadnjih 80 godina, po svemu sudeći i godinama ranije. Riječ je o prezimenu, a ne imenu kojeg je rabilo i društvo Kresača još 1928. godine. Ono se svake godine mijenja, već u ovisnosti o tome koja je osoba ili događaj u našoj sredini obilježio prethodnu godinu...

Dodavali su mu iz godine u godinu razna imena: Smrduč, Piki-riki, Srajo.... To je taj naš Jovan kojeg tražimo među sobom. On nema nacionalnosti i nikoga kao takav ne simbolizira osim nas samih... - kazuje nam gospođa Roca, povremeno zastajkuje i, pod navalom emocija, glas joj biva tiši, a oči suze. - Ova se tradicija ne bi smjela krivo shvaćati. Znate zašto?

Svi u Vodicama, neovisno o nacionalnosti, vjeri ili drugim posebnostima i različitostima, živimo u slozi i ljubavi. Maleni smo gradić, volimo i držimo jedni do drugih. Kad sam pročitala tekstove pojedinih autora o vodičkom Jovanu, mogu vam reći da sam se zgrozila... Ne mogu si objasniti na koji način i s kojim riječima su izrečene neistine cijelom hrvatskom narodu.

Sve nas je u Vodicama to uvrijedilo, ali mi im opraštamo. Znate zašto? Korizma je i ljudi će se možda pokajati, a mi nismo zločesti.... Slaže se s pokladnom gradonačelnicom i Josip Mateša Jole, vodički umjetnik i komunalac koji je svojom rukom, iz godine u godinu, pa tako punih 15, izrađivao Jovana za poklade.

- Ono što sam čuo i pročitao tumačim kao pokušaj optuživanja Vodičana, i ne samo njih, nego cijelog hrvatskog naroda da u sebi nosi mržnju. Naši stari koji su prihvatili prezime Jovan sigurno su imali nekakav razlog. Mi koji smo ga prihvatili, uradili smo to u želji njegovanja tradicije, čista srca, ne raspitujući se hoće li se to kome svidjeti ili ne. Zar smo trebali? - pita nas Mateša. Govori kako se oko Jovana povremeno znala digniti prašina, ali nikada zbog mržnje prema bilo kome.

Tako se, veli, 1948. Jovan u pokladnim Vodicama zvao Stani-padni i zbog tog su imena trojica iz pokladnog odbora privedena u miliciju. - Na sve su ih načine nastojali optužiti da su Jovanu zapravo dali ime Staljin-padni. Negdje sredinom 60-ih Jovana su došli snimati novinari iz tadašnje Televizije Zagreb, prilog je bio u jutarnjim vijestima.
Te su maškare bile toliko pompozne, toliko bogate i spektakularne da su našle svoje mjesto u televizijskom programu. I niko, zamislite, nije pita zašto Jovan. Mateša obrazlaže i zbog čega se ove godine odlučio za svoju masku. - Vidite, ovo je ruka na hrvatskoj glavi, stišće i ne da duhu da bude slobodan. Pod paskom smo Europe, bojimo se svega i svačega, ne dopušta nam se da živimo i budemo slobodni.

Želimo sačuvati tradiciju i ne dopušta nam se. Ma, svak to čuva ko zjenicu oka, svak se za to bori, svak to drži kao malo vode na dlanu. Samo mi se moramo odreći ama baš svega. Mi smo kao djeca naših pokojnika dužni sačuvati tradiciju. Dokle će nad našim glavama visiti šaka koja će gušiti naš duh i tradiciju, slobodu i kreativnost? Imamo pravo na to - odlučan je vodički umjetnik.

A Ante Radin Mačukat, član Senata, u vodičkom kraju i šire poznat po nadimku Apaša, nije od velikih riječi, ali je, očekivano, originalan:- Šta me briga ko je Jovanu dao to prezime?! On se tako preziva i gotovo. Pa, Amerikanci su dali bebi ime Barbie.

A zašto su joj dali baš Barbie, to nikoga ne zanima, ka šta ih ne zanima oće li se neka Barbie ljutiti što su lutki dali njezino ime. Uostalom, lipo napiši da je ime Jovan u Hrvatskoj prisutno pet stoljeća. Zašto to ne bi bilo hrvatsko ime?! Evo, ja kažem da je to hrvatsko ime, a oni koji ne mislu tako, ko ih....!!!

Već je pao debeli mrak kada smo odlazili iz Vodica. Jamilo Jovan, okružen vodičkim glazbarima, dogorjevao je, a iz udaljenog razglasa voditelj pokladnog protokola tiho se opraštao. - Adio, Jovane, uskrsnit ćeš ti ka Jovan i iduće godine, pa kom pravo, a kom krivo!

slobodnadalmacija.hr